Ambulanta
KARDIOLOŠKI PREGLEDI
Dilatativna kardiomiopatija (DCM)
Što je dilatativna kardiomiopatija?
DCM je bolest srca koju karakterizira povećanje klijetki i pretklijetki kao posljedica poremećene sistoličke funkcije srčanog mišića. Disfunkcija mišića može nastupiti zbog gubitka miocita usred njihove nekroze ili funkcionalnih poremetnji kontraktilnog aparata srčanog mišića. Ukoliko je uzrok bolesti nepoznat, govorimo o primarnoj kardiomiopatiji, no u slučajevima kada bolest miokarda uzrokuju agensi poput toksina, endokrinopatije ili manjak nutricionističkih elemenata, kardiomiopatiju opisujemo kao sekundarnu bolest.
Tko može oboljeti od DCM-a?
Psi velikih pasmina poput Dobermana, Labradora, Boksera i Njemačke doge najčešće su pasmine zahvaćene ovom bolešću. Svakako se može pojaviti u bilo koje druge pasmine velikih pasa, a poseban oblik DCM-a zabilježen je u Koker španijela uzrokovan manjkom taurina u organizmu. Bokseri su specifični po ARVC , aritmogena kardiomiopatija desne klijetke. Mužjaci su skloniji obolijevanju i oboljeli psi najčešće su srednje do starije dobi. 5 godina star mužjak Dobermana, pas je u kojeg se sa razlogom može posumnjati u ovu bolest.
Kako se DCM manifestira?
DCM je bolest koja je vrlo često nezamjetna tj. asimptomatska sve do pojave faze zatajenja srca. Ono što nas u asimptomatskih pasa može upozoriti na pojavu bolesti je slab sistolički šum te slabo bilo uz pojavu deficita bila. U klinički manifestoj bolesti pojavljuje se slaba podnošljivost fizičke aktivnosti, sinkope, letargija, otežano disanje, kašalj, povećanje abdomena, a čest nalaz je sistolički šum srednjeg intenziteta, nepravilan srčani ritam uz deficit bila, ubrzano i otežano disanje, pojačani bronhovezikularni šumovi, tiši srčani tonovi, slabost, hipotermija, blijede sluznice, hepatomegalija, ascites, distenzija jugularnih vena i depresija.
Kako se bolest potvrđuje?
Idealno bi svi psi u koje se posumnja na DCM trebali proći detaljan kardiološki pregled koji obuhvaća: EKG, RTG grudne šupljine, UZV srca ( B-mod,M-mod i Doppler), biokemijsku pretragu krvi i analizu urina.
Kako liječimo DCM?
DCM ne možemo izliječiti no primjenom lijekova možemo kliničke simptome bolesti kontrolirati te na taj način omogućiti psu kvalitetan život. Koriste se: diuretici (fursemid, tijazidni diuretici, spironolakton), venski vazodilatatori (ACE inhibitori, natrij-nitroprusid, nitroglicerin), pozitivni inotropici (digoksin, beta adrenergični agonisti –dopamin, dobutamin; inodilator pimobendan), antiaritmici ( lidokain, meksiletin, atenolol, sotalol, diltiazem).
Hipertrofična kardiomiopatija mačaka (HCM)
HCM je bolest srčanog mišića kod koje se karakteristično javlja zadebljanje stjenke lijeve klijetke uz zadebljanje unutarnjih struktura srca, poput papilarnih mišića. Dijagnoza se postavlja tek kad se utvrdi da zadebljanje stjenke nije uzrokovano drugim bolestima, poput hipertireoidizma ili sistemske hipertenzije. Kao i kod ljudi, u mačaka je zabilježen familijalni i nasljedni oblik HCM-a u određenih pasmina poput Maine Coon, Ragdoll, Perzijske mačke, Britanske kratkodlake mačke…
Razvojem bolesti, uz mijenjanje srčanih struktura, dolazi i do funkcionalnih poremetnji, u prvom redu do pojave dijastoličke disfunkcije. U vrlo ranoj fazi moguće je da su hipertrofične promjene zahvatile samo papilarni mišić. Sekundarno k tome razvija se SAM (systolic anterior motion) mitralnih zalistaka. To abnormalno pomicanje zaliska može parcijalno opstruirati protok krvi iz lijevog ventrikula u aortu, a sama abnormalna pozicija zalistaka dovodi do regurgitacije krvi u lijevi atrij. Tada nastaje sistolički šum koji je obično glasniji kad je mačka ekscitirana, a smirenjem životinje, stišava se i šum.
Zbog zadebljalog srčanog mišića, njegova relaksacija u fazi dijastole je nepotpuna te dolazi do povišenja tlaka u lijevoj klijetki, posljedično raste i tlak u lijevoj pretklijetki koja se zbog toga poveća. Porast tlaka u plućnim kapilarama i pleuri uzrokuje nakupljanje tekućine u plućnom parenhimu (edem pluća) i grudnoj šupljini (pleuralni izljev). To stanje nazivamo kongestivnim srčanim zatajenjem koje se u mačke klinički manifestira otežanim disanjem.
U povećanoj lijevoj pretklijetki usporen je protok krv što je predispozicija za stvaranje krvnog ugruška. Ukoliko se dio ugruška odvoji od stjenke klijetke i uđe u cirkulaciju, na bilo kojem mjestu može uzrokovati začep krvne žile te time određenoj grupaciji tkiva uskratiti opskrbu krvlju. Klasičan primjer za to je paraliza stražnjih ekstremiteta uslijed začepljenja ugruškom trbušnog dijela aorte (tromboembolizam).
Klinički simptomi mačke sa HCM-om uključuju simptome od jedva zamjetnog porasta frekvencije disanja do vrlo otežanog disanja, paralize stražnjih ekstremiteta te iznenadne smrti u mačke koja se do nedavno doimala posve zdravom. Mnoge mačke razviju srčani šum, galopirajući ritam i/ili povišenu srčanu frekvenciju koju veterinar može uočiti prilikom rutinskog kliničkog pregleda. Ultrazvučna pretraga srca uz upotrebu Dopplera najosjetljivija je i jedina sigurna metoda dijagnostike HCM-a, dok dodatne pretrage poput EKG ili RTG-a mogu kliničara samo opskrbiti dodatnim podacima.
Lijeka za HCM nažalost do danas nema, no propisivanjem jednog ili više medikamenata može se ublažiti simptome zatajenja srca i poboljšati srčanu funkciju. Lijekovi koji se obično koriste su blokatori Ca-kanala i beta-blokeri, bilo da se pacijent nalazi u fazi zatajenja srca ili je asimptomatski. Beta blokeri su posebice učinkoviti kod smanjenja pomicanja septalnog mitralnog zalistka kranijalno (SAM) dok mačke u fazi zatajenja trebaju primati diuretik i ACE inhibitor. Ukoliko je došlo do nakupljanja tekućine u prsnoj šupljini, potrebno ju je ukloniti (torakocenteza). Kao pokušaj prevencije nastanka krvnog ugruška moguće je davati acetilsalicilna kiselinu (isključivo ako je propisao veterinar).
Tijek bolesti teško je prognozirati, upravo jer je HCM bolest koja može rapidno napredovati ili biti godinama stabilna. Dobra je vijest što mačka koja boluje od umjerenog HCM-a može dugo živjeti normalan život. No kada se primijete neki od simptoma bolesti, odlazak veterinaru je vrlo važan jer je bolest moguće liječiti isključivo prema uputama i pod nadzorom Vašeg veterinara. Nijednim lijekom niti procedurom Vašoj maci ne možete pomoći kod kuće.
